UX psihologija poslušnosti: Kako su nas aplikacije naučile da više ne govorimo “ne”

Samo klikni – Prihvati – Nastavi. Radimo to svakodnevno, gotovo nesvjesno. Ali što ako svaki taj klik nije samo administrativni detalj, nego mali psihološki trening poslušnosti? Aplikacije su nas naučile da “da” znači brzinu, jednostavnost i nagradu, dok “NE” vodi u frustraciju i kaos. Tako polako gubimo jednu od najvažnijih vještina modernog čovjeka – sposobnost otpora.

Samo klikni. Prihvati. Nastavi. To su riječi koje svakodnevno prolaze kroz naša sučelja, a mi ih pratimo kao hipnotizirani. Bez pitanja, bez ikakvog otpora jednostavno jer tako je lakše i jer to svi rade. U konačnici jednostavno jer ne želimo nikakve komplikacije za koje ionako nemamo vremena.

Ali što ako vam kažemo da su te tri riječi samo površina dubljeg sustava? Sustava koji nije slučajno dizajniran, nego precizno konstruiran da trenira našu poslušnost, i generalno gledajući – to radi jako dobro.

Od korisničkog iskustva (UX) do kontrole ponašanja

UX, ili korisničko iskustvo, u svojoj biti je trebao biti alat kojim se digitalni proizvodi čine intuitivnima, jasnima i ugodnima za korištenje, dakle trebali su olakšati život korisnicima. No, u današnjoj eri algoritamskog kapitalizma, UX je evoluirao i više nije tu samo da “pomogne korisniku”. UX danas uveliko oblikuje korisnikove navike, preferencije, pa čak i ponašanje koje korisnik nije ni svjestan da usvaja.

Pretpostavka je da prosječan korisnik klikne više od 600 puta mjesečno na “Dozvoli” ili “Prihvaćam” i to gotovo uvijek bez da pročita kontekst. U realnosti možemo čak tvrditi da to nisu samo klikovi, već mikro-treninzi. Svaki “da”, odnosno pristanak jača vašu automatsku spremnost na suglasnost u budućnosti.

To je ponašanje koje psiholozi nazivaju kompulzivno pristajanje, a aplikacije ga jednostavno obožavaju.

B.F. Skinner bi bio ponosan na situaciju

Ako vam sve ovo zvuči barem donekle poznato, to je zato što je već viđeno u povijesti, točnije u laboratorijima 50-ih godina kada je B.F. Skinner, osnivač radikalnog biheviorizma, demonstrirao kako ponavljane nagrade i kazne mogu stvoriti uvjetovane obrasce ponašanja kod životinja. Danas pak, nekih 70 godina kasnije – aplikacije koriste iste principe na ljudima.

Klikni “Prihvaćam” i dobit ćeš što želiš: pristup, sadržaj, pogodnosti ili klikni “Odbijam” i suočit ćeš se s kašnjenjem, blokiranim sadržajem, frustracijom i drugim neugodnim posljedicama.

Rezultat svega toga je jednostavan, naučili smo da se poslušnost isplati, a otpor boli. (Izvor: https://www.verywellmind.com/what-is-instrumental-conditioning-2795408 )

Autoritet više ne nosi bijeli mantil, umjesto toga ima UI/UX dizajn!

Davne 1963. Stanley Milgram je šokirao svijet svojim eksperimentima poslušnosti u kojima su ljudi bez puno pitanja izvršavali zapovijedi koje su išle protiv njihovih moralnih uvjerenja i to samo zato jer im je autoritet rekao da to učine. (Izvor: https://www.britannica.com/science/Milgram-experiment )

Danas više nema čovjeka u “bijelom”, odnosno možemo tvrditi da je današnji autoritet gumb: plav, velik i postavljen tamo gdje očekujete. To su često: “Prihvati sve” kolačići, “Preporučeno za vas” gumbi, ili blage notifikacije koje dolaze kad ste najranjiviji ili kada algoritam odluči da ste skloni popustiti.

Shoshana Zuboff u svojoj knjizi The Age of Surveillance Capitalism upozorava da UX više ne odražava korisnikove potrebe, već ih oblikuje te da dizajn više nije pasivan nego da dizajn zapravo programira ponašanje. (Izvor eBook: https://unreal-apps.s3.us-west-1.amazonaws.com/books/792/the-age-of-surveillance-capitalism-summary.pdf )

Kada odbijanje postane frustracija, poslušnost realno postaje “izbor bez izbora”

Odbijanje više nije samo druga opcija jer je često neugodnije, zbunjujuće ili čak u nekim situacijama potpuno onemogućeno. Pokušajte odbiti sve kolačiće, pronaći “preskoči” tipku ili isključiti autoplay na video platformama. Moguće je, ali vas dizajn kažnjava: mnoštvom dodatnih klikova, skrivenim opcijama ili katastrofalnim korisničkim iskustvom (Pokušajte pronaći gdje se briše Facebook račun i sve će vam biti jasno).

Kao korisnici, brzo učimo i zaključujemo da je pristanak objektivno najbrži put do funkcionalnosti i tako nastaje tiha kultura poslušnosti. Nema zapovijedi, ali postoji jasan signal: “Ne postavljaj pitanja, samo idi dalje i uživaj.”

Ako ne znaš reći “ne”, možda više nisi korisnik nego proizvod?

UX dizajn danas je tiha sila, ne prijeti i ne ugrožava vas direktno – nikada. Ali svakim klikom na “nastavi”, svakim prešutnim “da” on nas trenira. Da budemo brži i u globalu poslušniji. Gdje je nestalo “Ne” kao legitimna opcija?

Vrijeme je da klik na “Ne” opet postane normalan čin i da ne kažnjava korisnike koji odaberu tu opciju – ako je takva realnost uopće više moguća?

Drugi članci na ovu temu:

How to Spot and Avoid Dark Patterns on the Web

Možda vas zanima