Kada bolje pogledamo, danas živimo u paradoksu: nikada u povijesti informacije nisu bile dostupnije i nikada ljudi nisu bili umorniji od njih. Sve se svelo na: scrollaj, reagiraj, zaboravi.

Prema statistikama u Hrvatskoj 87 % građana prati vijesti putem interneta, a 41 % mladih od 16 do 30 godina navodi da su bili izloženi dezinformacijama. Ove statistike nisu samo problem medija i društvenih mreža, radi se o kolektivnom problemu načina razmišljanja u kojem naša javna kultura nagrađuje one koji su najglasniji, a ne one koji misle najdublje. Dakle ne radi se nužno o moralnom padu, već o kognitivnoj krizi o čemu postoje i brojna istraživanja:

• Stewardship of global collective behavior: Autori rada zagovaraju da proučavanje kolektivnog ponašanja (u ljudima) treba postati disciplina kriznog tipa, slično onome što imamo kod ekologije, medicine i u drugim domenama s naglaskom na akcijsko znanje, namjerno upravljanje i političku regulaciju, ne samo teorijsko razumijevanje.
  Zaključak je da si kao društvo ne možemo dopustiti da tehnologija i komunikacijski sustavi (mediji i društvene mreže i sl.) sami od sebe i sa svojim algoritmima “rade što god hoće” (guraju dezinformacije, stvaraju polarizacije stavova radi većeg angažmana i dr.), već trebamo alate i institucije koje aktivno oblikuju kolektivne tokove informacija, ponašanja i vrijednosti
• Social Drivers and Algorithmic Mechanisms on Digital Media: na društvenim mrežama danas imamo feedback loop koji se sastoji od društvenih pokretača i algoritama, Odnosno, postoji dvostruka povratna sprega: društvene tendencije (npr. natjecanje za pažnju, emocionalni sadržaji, polarizacija društva) utječu na algoritme (koji uče od ponašanja korisnika), a algoritmi natrag reflektiraju te tendencije, dodatno ih pojačavajući i gurajući takve sadržaje. Time se u praksi stvaraju začarani krugovi koji je teško razbiti.
• Collective Illusions (Todd Rose): Iako nije akademski rad u strogoj znanstvenoj literaturi, ova knjiga popularno obrađuje fenomen da ljudi često misle da su oni najglasniji predstavnici stvarnog mišljenja većine ljudi, dok u realnosti većina ljudi “šuti” i ne iznosi svoje mišljenje smatrajući da svi oko njih podržavaju te glasne stavove. Ovaj fenomen sugerira da javna kultura favorizira glasne izraze mišljenja, te da ti glasovi ne moraju biti najkvalitetniji.

Zašto je sve ovo važno za Hrvatsku?

U Hrvatskoj imamo nisku pismenost i slabu medijsku edukaciju:

1. U Hrvatskoj čak 28 % odraslih osoba između 25 i 64 godine ima razinu pismenosti 1 ili nižu na OECD-ovoj ljestvici (koja ide od 0 do 5).
   Drugim riječima, to znači da gotovo trećina odraslih ljudi u zemlji može bez poteškoća razumjeti samo kratke, jednostavne tekstove, one s vrlo malo informacija, bez složenijih rečenica, tablica, grafova ili apstraktnih pojmova. Takva osoba može pročitati i razumjeti poruku tipa “Uzmite lijek dvaput dnevno” ili “Sastanak u 14:30 u uredu”, ali već bi im dokument poput uputstva za korištenje uređaja, ugovora, pa čak i članka s osnovnim argumentima mogao biti prezahtjevan. Drugim riječima, prema navedenom istraživanju više od milijun ljudi u Hrvatskoj danas živi u informacijskom svijetu koji ih svakodnevno nadmašuje u kompleksnosti. A kada se osoba nalazi u situaciji u kojoj ne razumije u potpunosti tekst, teško je razumjeti i svijet koji taj tekst opisuje: zakone, financijske odluke, medijske poruke, pa i često političke poruke. Ovdje se ne radi samo o pitanju školstva već o pitanju kognitivne infrastrukture društva – temelja na kojem se gradi sposobnost kritičkog mišljenja, digitalne sigurnosti i ekonomske produktivnosti.
2. U Hrvatskoj gotovo svi prate vijesti na internetu – čak 87 % građana informira se online, a više od 60 % svakodnevno koristi društvene mreže kao glavni izvor informacija. No iza te digitalne navike zapravo se skriva paradoks jer je tek 8 % građana ikada je pohađalo bilo kakav oblik obrazovanja iz kritičkog mišljenja ili medijske pismenosti. Drugim riječima, gotovo cijela zemlja svakodnevno “pliva” u moru informacija, ali samo mali broj ljudi zna kako prepoznati manipulaciju, provjeriti izvor ili razumjeti algoritamsku pristranost. To znači da većina Hrvata koristi digitalne medije kao pasivni konzumenti, a ne kao aktivni, svjesni sudionici koji razumiju kako se vijesti oblikuju i zašto im se prikazuje baš taj sadržaj. Zato se medijska pismenost sve češće spominje kao nova vrsta opće pismenosti koja je jednako važna kao čitanje i pisanje, jer bez nje, digitalni svijet postaje poligon za zbunjenost, dezinformacije i podjele, umjesto prostor za znanje i dijalog.
3. Hrvatska nema posebnu nacionalnu strategiju medijske pismenosti, to područje se tek površno spominje unutar nastave u osnovnim i srednjim školama. Dakle ne postoji sustavan plan koji bi građane učio kako prepoznati manipulaciju, provjeriti izvor ili razumjeti algoritme koji oblikuju javno mišljenje.

Rezultat svega navedenog je naše društvo koje je neprestano bombardirano informacijama, ali nema alate da ih razumije. Kad se visoka izloženost vijestima, notifikacijama i sadržajima spoji s niskom razinom kritičkog mišljenja, nastaje ono što stručnjaci sve češće zovu – kognitivna ranjivost. Radi se o situaciji u kojoj ljudi imaju dojam da su informirani, ali u stvarnosti teško razlikuju činjenice od interpretacija, argumente od emocija, a stvarne vijesti od digitalnog šuma i dezinformacija. U takvom stanju nije ugroženo samo individualno razumijevanje svijeta, nego i otpornost cijelog društva, jer tko kontrolira pažnju, kontrolira i percepciju naše stvarnosti.

Naš skriveni neprijatelj: “Stari um”

Našeg skrivenog neprijatelja u ovom kontektu možemo jednostavni nazvati “Stari um” i ne radi se o pitanju godina života, nego o obrascu navika koje se prenose s generacije na generaciju. “Stari um” vjeruje da glasnoća znači autoritet, da je poznato uvijek istinito, i da ono što misli većina mora biti točno. To je um koji više vjeruje dojmu nego dokazu i takav način razmišljanja je čak bio koristan u nekim prošlim vremenima – kad je informacija putovala, za današnje pojmove, izuzetno sporo, a zajednica bila glavni izvor sigurnosti. Ali danas, u relativno novom digitalnom svijetu koji se mijenja brže nego što to ljudski mozak može pratiti, taj isti obrazac “Starog uma” postaje naš kognitivni nedostatak.

Algoritmi koji hrane iluzije i stare rane

Kako je ranije spomenuto u ovom članku, na društvenim mrežama i medijskim platformama danas djeluju dvostruke povratne sprege: gdje se naše ljudske slabosti susreću se s algoritmima koji uče upravo iz tih slabosti i pojačavaju ih. Umjesto da nam algoritmi pomažu da otkrijemo istinu, oni nas tjeraju prema sadržajima koji nas najviše uzbuđuju.

Što smo emocionalniji – to je veći angažman. Što je veći angažman – to je algoritmu važnije da ostanemo u toj emocionalnoj petlji što je duže moguće.

Rezultat je digitalna verzija “kolektivnog zrcala” koje reflektira naše najreaktivnije dijelove i, često, stare rane i podjele.

Takvi sustavi ne šire spoznaju, nego pojačavaju percepciju te umjesto da nas povezuju, često nas zadržavaju u fragmentima.

Kolektivne iluzije i društvena šutnja

Američki autor Todd Rose u knjizi Collective Illusions opisuje kako ljudi često pogrešno vjeruju da “svi oko njih misle isto što i oni najglasniji”.
Zbog toga većina šuti i ne izjašnjava se, pretpostavljajući da bi njihovo mišljenje bilo neprihvaćeno, iako bi u stvarnosti mnogi zapravo mislili slično njima.

Ovo nam jednostavno govori da javna tišina nije znak slaganja, nego znak straha od izopćenja i tako nam opet nastaje društveni paradoks:
manjina glasnih oblikuje sliku većine, dok većina mislećih postaje nevidljiva.

I tu je zapravo korijen naše kognitivne krize, ne u nedostatku informacija, nego u nedostatku prostora za razmišljanje bez straha.

Zašto trebamo kritično razmišljati u današnjem svijetu?

Kritičko razmišljanje nam omogućuje da usporimo između podražaja i reakcije, da zastanemo i zapitamo se: Tko ovo govori? Zašto? Što time dobiva? To je sposobnost da razlikujemo što mislimo od što nam je usađeno da mislimo.

Danas više nije dovoljno biti informiran, jer trebamo znati razumjeti, filtrirati i povezati informacije u smisao i kontekt. Kritičko mišljenje ne služi da sumnjamo u sve, nego da odaberemo ono u što vrijedi vjerovati. Informacije su postale globalne i široko dostupne, ali odgovornost za razumijevanje ostaje osobna.

I upravo tu negdje počinje nova pismenost 21. stoljeća – ne u količini pročitanog, nego u kvaliteti promišljenog.

Autor: Stipe Gregić – konzultant za IT strategiju i naprednu analitiku